”Monolog na rubu vremena”

Davno si otišao. Davno.
Ne sjećam se više koji to bijaše dan.
Ni mjesec. Ni godina. A poslije
sve su bile iste. Te godine. Puste. 
I užasno prazne. Toliko prazne da ih 
čovjek najradije ni brojao ne bi.
Pamtio bi samo one dane
kada smo se smijali. Onako.
Bez razloga.
Kada smo se smijali svemu. – 
Ali vrijeme k`o vrijeme. Izbriše sve. 
Zaračuna i ono što zbilo se nije, 
a trebalo je. I ono što jest, a nije.   

Gdje si uopće sada?

Visoko nad gradom jedan zvonik 
odzvanja podne, a ja stojim na rubu ceste
koju bih trebao prijeći. – Gužva je. 
I ljudi psuju jedni druge. 

Ne prelazim je.  

Više od svega tek htio bih ti reći, 
kako srce zatreperi…
Znaš li? 
Ono te još uvijek čuva 
u šapatu jedne riječi.

(V.K.)

Komentariši