Davno si otišao. Davno.
Ne sjećam se više koji to bijaše dan.
Ni mjesec. Ni godina. A poslije
sve su bile iste. Te godine. Puste.
I užasno prazne. Toliko prazne da ih
čovjek najradije ni brojao ne bi.
Pamtio bi samo one dane
kada smo se smijali. Onako.
Bez razloga.
Kada smo se smijali svemu. –
Ali vrijeme k`o vrijeme. Izbriše sve.
Zaračuna i ono što zbilo se nije,
a trebalo je. I ono što jest, a nije.
Gdje si uopće sada?
Visoko nad gradom jedan zvonik
odzvanja podne, a ja stojim na rubu ceste
koju bih trebao prijeći. – Gužva je.
I ljudi psuju jedni druge.
Ne prelazim je.
Više od svega tek htio bih ti reći,
kako srce zatreperi…
Znaš li?
Ono te još uvijek čuva
u šapatu jedne riječi.
(V.K.)
