”Zauvijek”

Stojim na kapiji svog života i gledam za srećom koja odlazi..
Sjećam se trenutka iz svog djetinjstva..jedne žene..
koja stoji na istom mjestu i gleda za svojim životom..
Nisam u potpunosti razumjela taj tužni trenutak.
Sada znam..
Boli! Jako boli..nemoć..
Ono neminovno koje odnosi sa sobom
najveći dio ljudske ljepote, ide jednosmjernim putem
gdje povratka nema..
Neko bi rekao..bori se..!
Ali postoje borbe ..i borbe..
Najteža je ona koju vodiš sa sobom,a najbolnija
kad shvatiš da gubiš.
Treba nastaviti dalje bez osvrtanja.
Kažu to je jedini lijek..ali kako izbrisati sjećanje
to ne kažu..
Evo ih.. već naviru..lagano se slivaju prateći tok
izdajničke suze na blijedom obrazu.
Kad bi bar htela da oteku u nepovrat!
Ne želim zidove koje zidaju oni koji ispuste sreću.
Mada.. možda je tako lakše zaboraviti..preboljeti..
sagorjeti negdje duboko..zauvijek..
Postoji li zauvijek?
Znam samo da postoji vrijeme koje nosi sa sobom
i nas i sjećanje,ali zauvijek..
to, nije vrijeme.. to, nije nešto
to je neko..ko je zauzeo posebno mjesto i ostaće tu
uprkos sreći koja je otišla..uprkos patnji
uprkos vremenu i sjećanju od kog želim pobjeći…

(I.S.)

Komentariši