Beše to u vreme kad me napusti volja
I kad sam, kao magla koja se vuče preko polja,
Išao bez cilja gradskim ulicama
U starom kaputu i pocepanim cipelama,
Nikoga ne sretoh na svome putu,
Videh samo nju tuđom rukom ogrnutu
Ispod drvoreda, ode u veče sinje…
Starim, a srce mi osta detinje.
Gledao sam grad kako se niz obronke ruši
Zavejan lišćem i svetiljkama u jesenjoj tmuši,
Išao sam između šupljih i oljuštenih zgrada,
Osećao mrak kako na mene pada,
Čuo sam samo vetar, kao nečiju ruku preko klavira,
Kako u golim granama crnog drvoreda svira.
(P.Pajić)
