Počinjem da upoznajem sebe. Ne postojim. Ja sam rastojanje između onog što želim da budem I onog što su drugi načinili od mene, Ili polovina tog rastojanja, jer tu i života ima… Uostalom, to sam ja… Neka se ugasi svetlost, i vrata nek se zatvore Neka se samo šum papuča iz hodnika čuje. Nek ostanemo…
Ti nisi čovek ni senka nisi tog čoveka za kakvog misliš da te smatram. Tvoj lik i tvoji pokreti i glas meni ne znače ništa sve dok ponekad, samo ponekad ne zaliče na onoga čija je i sena bila stvarnija od tvog obličja. (T.Š.)
Divljenje je posezanje, govorio si. I nije bolelo to, koliko ravnodušnost o kojoj ni reč nisi rekao… (T.Š.)
Na kutku bijelog oblaka – spava nejasna tuga u neprekidnoj melodiji, tihoj i zasanjanoj usred zvjezdane jeze. Samo tamni plač šume trese svoju srebrnu kosu izgubljenu u oku razdaljine. (M.P.B.)
"Riječ ljubav tek tebi mogu dati sve drugo je nevažno, lako, za te – svijet ću preimenovati, samo ako ti želiš tako…" (B.P.)
Bojim se da ću krenuti, da te neću pronaći. Bojim se da ćeš glavu okrenuti, da me nećeš prepoznati, da ćeš me zauvijek zaboraviti. (M.V.)
Tuga, nakvašena rosom tvoje duše, provlači se kroz onaj deo mene koji tebi pripada… (O.P.)
"Bio je još premlad da bi znao kako sjećanje srca odstranjuje ružne uspomene, a veliča dobre, i da zahvaljujući toj vještini uspijevamo podnositi prošlost." (G.M.)
Otišla je – napokon! I tako sam najzad sam. Godinama sam o tome sanjao. Napokon ću, dakle, živeti sam: I već se pitam s kim? (S.G.)
Ovaj grad, hladan kao poljubac jedva podaren, rijetko se smiješi onome ko ne pobjeđuje. No bio je tvoj i vezivali su nas samo mjesto, samo čas, samo potreba sada prevelika. Nemam te više. (G.K.)